недеља, 9. фебруар 2014.

"“Сва дјеца могу да постигну неки максимум. Разлика између минимума и максимума је огромна"


Информатичар и математички геније, једини средњошколац из РС са дијагнозом аутизмаАлександар Родић има 17 година и ученик је другог разреда економске школе у Челинцу. Један је од више хиљада тинејџера у Републици Српској који маштају о каријери информатичара и проживљавају динамичне пубертетске дане борећи се са стварношћу онаквом каква јесте.

http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=105965

Od srećnog deteta do narcisa

da ljubav koju primimo u detinjstvu bitno utiče na to kako ćemo voleti kada odrastemo. Životne priče odraslih čije je detinjstvo bilo nesrećno zbog nedostatka ljubavi pokazuju da odrasli žude za onom ljubavlju koju nisu dobili kao deca. Ali šta je sa onom decom kojima su roditelji svakodnevno pokazivali da ih vole? Kako „srećna deca” vole kada odrastu?
Živimo u vremenima kada više nema heroja spremnih da se žrtvuju za drugoga. Izuzetak su roditelji, spremni i da umru za svoju decu. Mnogi roditelji znaju da su dobri roditelji samo ako gledaju u emocije deteta i vide ispred sebe srećno dete. Zbog toga ih na razne načine usrećujemo, nudimo im samo pozitivne doživljaje, upućujemo pohvale, kupujemo poklone. Kada odbijemo neku detetovu želju ili kada od njega nešto neprijatno zahtevamo, pogled na neraspoloženo, žalosno, nesrećno dete izaziva ogromno osećanje krivice, tako da popuštamo detetovoj volji. To je najbrži način da ponovo postane srećno.
Problem je što takav odgoj, paradoksalno, kod dece razvija narcisoidnost. Roditelji koji u svemu ugađaju detetu onemogućuju mu da razvije sposobnost da voli druge. Ono stalno u centar stavlja sebe, svoje želje i svoja osećanja, a ako je njemu neprijatno, drugi nisu važni. Za normalni razvoj nije dovoljno da dete oseti da je voljeno, ono mora da ima priliku i da pokaže ljubav prema drugima, prema roditeljima, da se zbog drugih nečega odrekne.
Naša srećna deca ne žele da napuste svoje udobno detinjstvo ni onda kada imaju 20, 30, pa i 40 godina. Kada roditelji umru ili postanu nemoćni, ova odrasla deca se trude da sa nekim drugim oko sebe izgrade svet ljubavi kakav su imala u detinjstvu. A to je da ih neko bezuslovno voli, da im ispunjava sve želje. Mladići traže seksi dame koje će se ponašati kao mame, a devojke lepotane koji će se ponašati kao tate. I jedni i drugi traže da budu voljeni, a ne da vole. U ljubavi pokazuju dečju sebičnost: vole samo zato što su voljeni.
Srećno dete često postane za život nespremni, nesrećni odrasli. Zaboravili smo da je naš roditeljski cilj trebalo da bude da pripremimo našu decu za samostalni život u ljudskom društvu. Umesto da gledamo u detetove emocije i da se osećamo krivima svaki put kada se dete oseti neprijatno, gledajmo naš udaljeni cilj. On je glavni kriterijum dobrog vaspitanja. A za samostalnost – dete mora naučiti da se nosi sa neprijatnim osećanjima. Kada roditelj koji voli nešto zabrani detetu, mora izdržati da gleda detetovo nezadovoljstvo. Ako mu je teško, neka pogleda u budućnost i neka ga vidi kao odraslu osobu koja sama gradi svoju sreću.
Zoran Milivojević
preuzeto  sa http://www.politika.rs/rubrike/spektar/zivot-i-stil/123446.lt.html